Autor: Nadežda Milenković
Hrvatsku smo porazili tri puta u tri dana. Proslavu tih pobjeda smo morali da odložimo zbog Dana žalosti, ali sada, kada je prošao, možemo da – nastavimo s danima patetike.
No, krenimo obrnutim redom. Treću pobjedu su nam izvojevali vaterpolisti, ali ne zato što su dobro igrali nego, kako je predsjednik države stručno konstatovao, zato što su im uspjesi ove vlasti dali krila. Što se može objasniti samo time da je predsjednik greškom, umjesto Vivaldija, slušao reklamu za ‘’red bul’’.
Drugu pobjedu odnio je premijer kad je dan ranije predložio da sve nekadašnje jugoslovenske republike ustanove isti dan za obilježavanje žrtava rata, a hrvatski premijer to nesportski odbio zbog čega smo ga izbacili iz kvalifikacija za laskavu titulu: lider pomirenja u regionu.
A prvu pobjedu izvojevali smo time što smo mi mnogo ljepše žalili „Oluju“ nego što su je oni slavili. Jeste da ova pobjeda podsjeća na onaj vic u kojem žena, kad joj muž prizna da ima ljubavnicu, odmjeri ljubavnice njegovih kolega i zaključi: „naša je najljepša“, ali – pobjedi se u zube ne gleda. Posebno kad znamo da su oni imali mnogo više vremena da svoju paradu pripreme i uvježbaju, dok smo mi svoj Dan žalosti morali da smandrljamo navrat-nanos.
I da nije bilo onih ambasada (takozvane „zemlje kvinte“) koje nisu spustile zastave svojih zemalja na naših pola koplja, i time razočarale i povrijedile premijera koji nam se odmah požalio, naš Dan žalosti bi bio savršen – Guča je suspendovana (odustalo se i od prvobitne najave da će svirati samo „patriotske pjesme“, jer je neko shvatio da baš one tradicionalno izazivaju još veće opštenarodno veselje – s pucanjem), RTS je suspendovao prvobitnu najavu emisije „Kolona duga dvije decenije“ (jer je to premalo za našu muku) i promijenio u „Kolona duga vjekovima“, a premijer je suspendovao negostoljubivost prema izbjeglicama i poželio im dobrodošlicu (ukoliko su Srbi i ukoliko su se već nekako snašli za ovih dvadeset godina, za ostale ne znamo).
Pritom, na hrvatskoj proslavi se uzvikivalo „Ubij Srbina!“, a na našoj ništa slično (jer mi znamo da se ponašamo, vikali smo mi „Ubij Hrvata!“ onda kad je trebalo, a ne tek sad kao oni). Što nam je dalo za pravo da diplomatskim sredstvima i nediplomatskim rječnikom osudimo ponašanje Tompsonove publike. Ovog puta, za razliku od „slučaja Potočari“, za nedolično ponašanje nisu optužene tamo neke „budale u kojima ni mi ne oskudijevamo“, već sam državni vrh Hrvatske.
A pošto nismo licemjeri, isto smo uradili i kad se to desilo i kod nas. Ne, ne mislim da smo optužili državni vrh Srbije, šta vam pada na pamet, nego da je državni vrh osudio prijetnje smrću. Samo što za grafite „Smrt Pajtiću!“ nisu optužene ni budale, ni državni vrh, nego – sami članovi Demokratske stranke, a policija će istražiti da li su motivi politički (jer, za prijetnje jednom političaru motivi valjda mogu da budu i poslastičarski, ako je kritikovao nečije šnenokle, pa sad taj želi da mu se osveti, šta li?!). Ne znamo samo da li će se po istom principu i krivci za samoproglašeno obaranje sajta SNS-a tražiti u članovima te stranke (nezadovoljni botovi?).
A pošto smo tako žestoko osudili prijetnje razularene gomile nekom imaginarnom „Srbinu“, a tako mlako promišljene prijetnje smrću konkretnom Srbinu (jer ona četiri ocila na grbu zapravo znače „Samo Srbin smije Srbina“?) u prosjeku smo izbalansirano osudili svaki izliv mržnje.
Kažem vam, treba napraviti transparente i šablone sa „Ubij“, pa prazno da se dopiše koga već. Ko to patentira, para bi se namlatio. Regionalno. Jer, biznis plan za mržnju ne može da omane. Nije mržnja sapun pa da se potroši.Peščanik.net